RODITELJI NE MOGU PREPUSTITI DA IM ŠKOLA, ULICA I DRUŠTVO ODGAJAJU DIJETE.
Pitanje odgoja djece često se postavi tek kada se dogodi ozbiljan incident. Tada se traži odgovornost škole, policije, centra za socijalni rad ili drugih institucija. Međutim, ako želimo ozbiljno razgovarati o sigurnosti djece i društva, pitanje mora biti postavljeno mnogo ranije: ko odgaja djecu i ko je odgovoran za njihovo ponašanje?
Damir Mašić je ovo pitanje otvorio nakon teškog slučaja u kojem je četrnaestogodišnjak u Bosanskoj Krupi usmrtio jednog policajca, a drugog teško ranio. Kao član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH, Mašić je ukazao da je u takvim situacijama zakazalo više segmenata sistema i da problem zahtijeva multisektorski pristup.
Posebno je govorio o obrazovanju i odgojnoj ulozi škole. Prema njegovoj ocjeni, obrazovni sistem i dalje ima snažnu obrazovnu funkciju, ali je društvo izgubilo dio odgojne uloge koju je škola ranije imala. Istovremeno, upozorio je na pritiske kojima su nastavnici izloženi i na potrebu da se sistem u cjelini preispita.
Ali škola ne može preuzeti ono što pripada porodici.
Mašić je zato posebno naglasio odgovornost roditelja, poručujući da roditelji ne mogu prepustiti da im škola, ulica i društvo odgajaju dijete. Njegov stav bio je da sankcije u slučajevima ozbiljnog nasilja trebaju biti snažnije, ali i da odgovornost ne može biti usmjerena samo prema djetetu.
To otvara mnogo šire pitanje od jednog konkretnog slučaja.
Dijete odrasta u porodici, školi i društvu. Ako jedan od tih sistema zakaže, posljedice mogu biti ozbiljne. Škola mora imati mogućnost da reaguje kada prepozna problem. Institucije sigurnosti moraju djelovati kada postoji prijetnja. Socijalne službe moraju biti uključene kada postoje problemi u porodici. Ali nijedna od tih institucija ne može zamijeniti roditelja.
Zato prevencija nasilja počinje prije policijskog izvještaja, prije sudskog postupka i prije nego što problem postane vijest.
Za Mašića je upravo to bio razlog da govori o potrebi svojevrsnog „reseta“ i multisektorskog pristupa. Sigurnost djece ne može biti odgovornost samo jednog ministarstva ili jedne institucije.
Za građane je ova tema važna jer se pitanje odgoja ne završava u četiri zida porodice. Način na koji odgajamo djecu određuje kakvo ćemo društvo imati za deset ili dvadeset godina.
Škola treba obrazovati i odgajati, institucije trebaju štititi, a društvo stvarati sigurno okruženje. Ali prva odgovornost za odgoj djeteta ostaje na roditeljima.
